
Veoma je važno praviti razliku između uslovne i bezuslovne ljubavi. Uslovna ljubav je ljubav koja treba da se zasluži, koja se daje samo kada je ispunjen neki uslov. Kada se postavlja uslov „Voleću te ako uradiš to i to, ako budeš takav i takav“, osoba kojoj se postavlja uslov to može shvatiti ovako: „Ja te ne volim, ali ću te voleti ako budeš takav i takav“. Dok je s jedne strane uslovna ljubav koja se može doživeti kao „neljubav“, s druge strane je bezuslovna ljubav koja ne postavlja nikakve uslove, drugi se voli onakav kakav je, bez obzira šta uradio ili ne uradio, kakav bio ili ne bio.
U strogom smislu reči, potpuno bezuslovna ljubav ne postoji. Majka koja voli svoju bebu, voli jer je njena. Kada je neko voljen, on je voljen baš zbog toga što je takav, što tako izgleda i tako se ponaša. Dakle, uvek postoji neka specifičnost i neki kriterijum na osnovu kojih se objekat ljubavi razlikuje od ostalih objekata i koji čini da se upravo zbog njega bira baš odrešena osoba za objekat prema kome se usmerava ljubav.
Bez obzira da li je i koliko je osoba koja voli svesna uslova ili zahteva koje treba da zadovolji da bi ga volela, taj uslov uvek postoji. Kada ne bi postojao, izgubila bi se differentia specifica, razlika koja postoji među ljudima, izgubila bi se specifičnost osobekoja se voli tako da bi se mogao voleti bilo ko, a onda ljubav ne bi bila ono što jeste.
Formule ljubavi, Zoran Milivojevic